U današnjem društvu, bacanje hrane postalo je globalni problem, ali situacija u zemljama bivše Jugoslavije ima svoje specifične uzroke i izazove. Prema podacima iz 2022. godine, procjenjuje se da u svijetu svake godine završi u smeću oko 1,3 milijarde tona hrane, što čini trećinu ukupne proizvodnje hrane. Nažalost, zemlje bivše Jugoslavije, kao što su Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Slovenija, nisu izuzetak od ovog problema.
“Ima ljudi na svetu toliko gladnih da im se Bog ne može ukazati osim u formi hleba.” – Mahatma Gandhi
1. Statistika Bacanja Hrane u Regionu
Uprkos tome što su zemlje bivše Jugoslavije prošle kroz ekonomske tranzicije i teška postratna razdoblja, paradoksalno je da se značajna količina hrane i dalje baca. Na primjer, prema podacima iz 2022. godine, u Srbiji se godišnje baci oko 250.000 tona hrane, dok se u Hrvatskoj godišnje baci čak 400.000 tona. U Bosni i Hercegovini, iako tačni podaci variraju, procjene govore da je količina bačene hrane po stanovniku vrlo visoka.
Kada bismo sve zemlje bivše Jugoslavije posmatrali kao jednu cjelinu, moglo bi se reći da bi ovaj region imao stope bacanja hrane slične onima u razvijenijim europskim zemljama, što je zabrinjavajuće kada se uzme u obzir nizak životni standard i ekonomske poteškoće mnogih građana.
2. Glavni Uzroci Bacanja Hrane
a) Neadekvatno Planiranje i Nabavka
Jedan od glavnih razloga zašto se hrana baca jeste nedostatak planiranja pri kupovini i pripremi obroka. U mnogim domaćinstvima u regionu, ljudi često kupuju previše hrane zbog navike, straha od nestašice, ili jednostavno zbog neadekvatnog planiranja. To je naročito izraženo tokom prazničnih sezona, kada se kupuje više nego što je potrebno, što na kraju rezultira bacanjem hrane.
b) Neinformisanost o Rokovima Trajanja
Mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji ne razumiju razliku između oznake “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”. Ova nejasnoća često dovodi do toga da ljudi bacaju hranu koja je još uvijek sigurna za konzumaciju. Prema istraživanju provedenom u Hrvatskoj, oko 30% hrane se baci zbog zabluda vezanih za rok trajanja, iako je ta hrana često još uvijek upotrebljiva.
c) Nedostatak Infrastrukture za Sakupljanje i Distribuciju Viška Hrane
Problem bacanja hrane dodatno pogoršava nedostatak adekvatne infrastrukture za donaciju i distribuciju viškova hrane. Iako postoje organizacije i inicijative koje rade na prikupljanju hrane za ljude u potrebi, mnoge zemlje u regionu nemaju zakonski okvir ili logističku podršku za sakupljanje i redistribuciju viška hrane. Na primjer, u Srbiji i dalje ne postoji efikasan sistem za donaciju hrane na državnom nivou.
3. Uticaj Bacanja Hrane na Ekonomiju i Društvo
a) Ekonomski Gubici
Bacanje hrane ima direktne ekonomske posljedice. Prema procjenama, u Hrvatskoj se godišnje gubi hrana u vrijednosti od preko 2 milijarde kuna, dok se u Bosni i Hercegovini i Srbiji ekonomski gubitak zbog bačene hrane procjenjuje na stotine miliona eura. Ovo su značajni iznosi u zemljama gdje mnogi građani jedva sastavljaju kraj s krajem.
b) Ekoloski Uticaj
S obzirom na to da je poljoprivreda značajan izvor emisija ugljen-dioksida, bacanje hrane direktno doprinosi zagađenju okoline. Kada hrana završi na deponijama, dolazi do stvaranja metana, gasa koji je mnogo štetniji za klimu od CO2. Procjenjuje se da je u bivšim jugoslavenskim zemljama preko 30% deponijskog otpada organski otpad, što dodatno doprinosi emisijama i ugrožava ekološki balans.
4. Kulturni Faktor i Navike Potrošnje
Mnoge zemlje bivše Jugoslavije imaju duboko ukorijenjene kulinarske tradicije i običaje vezane za hranu, što često znači da se priprema više hrane nego što je potrebno. Običaj je da se za svečanosti i okupljanja priprema bogat stol, što dodatno doprinosi bacanju hrane. U nekim slučajevima, ljudi radije bacaju višak hrane nego da je podijele ili ponude susjedima, što također može biti povezano sa socijalnim normama i percepcijom.
Osim toga, mentalitet “bolje da ima viška nego manjka” često rezultira gomilanjem hrane u frižiderima i smočnicama, koja na kraju završi u smeću.
5. Nedostatak Zakonske Regulative i Inicijativa
U većini zemalja bivše Jugoslavije, zakoni vezani za smanjenje otpada i promociju donacije hrane su ili vrlo slabo regulisani ili ne postoje uopće. Na primjer, Slovenija je jedina zemlja iz regiona koja je uspjela uvesti zakonske odredbe koje olakšavaju donaciju viška hrane. Međutim, čak i u Sloveniji, problem bacanja hrane i dalje postoji.
U Srbiji i Bosni i Hercegovini, nema zakonskih obaveza niti podsticaja za kompanije da doniraju višak hrane. Ovaj pravni vakuum otežava rad humanitarnim organizacijama koje se bave prikupljanjem i distribucijom hrane za ugrožene kategorije stanovništva.
6. Uticaj Pandemije COVID-19 na Bacanje Hrane
Pandemija je također imala značajan uticaj na bacanje hrane u regionu. Tokom lockdowna, mnogi su kupovali hranu u velikim količinama iz straha od nestašica. Istraživanja pokazuju da je ovaj period doveo do povećanja količine bačene hrane u domaćinstvima, jer su ljudi nerijetko pravili zalihe koje nisu mogli iskoristiti prije isteka roka trajanja.
Zaključak: Bacanje Hrane – Nepotrebni Luksuz ili Socijalni Problem?
Problem bacanja hrane u bivšim jugoslavenskim zemljama predstavlja ozbiljan izazov, koji ima korijene u ekonomskoj nestabilnosti, kulturnim normama, nedostatku informacija i neadekvatnoj infrastrukturi. Iako svijest o važnosti smanjenja otpada raste, još uvijek smo daleko od sistematskog rješenja.
Zadržavanjem fokusa na problemu, umjesto na rješenjima, postaje jasnije koliko su promjene hitne i neophodne na nivou države, društva i pojedinca.
